Na rubu ekonomskog skupa u švajcarskom Davosu, njemački ministar finansija Volfgang Šojble izjavio je kako ga je vijest iz Beča na trenutak „ostavila bez vazduha” zato što Angela Merkel nije bila informisana o zaokretu Austrije u odnosu na migracionu politiku.
To nije istina, poručio je austrijski kancelar preko dnevnika „Kronen Cajtung”, a Merkelova je dan ranije obaviještena o novom političkom kursu Beča.
Svejedno, Merkelova se osjeća izdanom. To je Beču stavljeno do znanja indirektnim putem, preko kancelarkinog najvjernijeg ministra. Kao neko koga je sudbina gurnula u poziciju da rješava problem globalnog siromaštva, kancelarka nema vremena da lično reaguje na sitnije političke prepreke.
Upravo se o tome radi: Angela Merkel već mjesecima ne vodi ni nacionalnu, ni evropsku agendu, već svjetsku agendu.
Čak i ako je njen globalni humanizam u skladu s Božjim kodeksom, da li je ono što Merkelova radi uopšte legalno po ljudskim zakonima sekularnih država, pitaju se komentatori sa njemačkog govornog područja. Britanski su još konkretniji – da li će Njemačka treći put zaredom uništiti Evropu, ili barem ono što od nje ostane kad je Britanci napuste?
Kako groteskni momenat u odnosima Merkel–Fajman po važnosti nadilazi okvire te dvije zemlje i direktno se spušta Balkanskom rutom, sve do egejskih obala Grčke i Turske, neophodno je nekoliko lokalnih objašnjenja.
Fajman razgovara sa javnošću preko Kronen tabloida samo kada nekoga politički ruši, izdaje ili se bori za opstanak. „Kronen Cajtung” je Fajmanova populistička kuća u trenucima krize, kuća koje se on stidi u mirnijim vremenima.
Bivši austrijski premijer Guzenbauer srušen je svojevremeno u internom partijskom puču kroz sinergiju Fajman–Kronen, odnosno kroz otvoreno pismo tada socijaldemokratskog partijskog funkcionera Fajmana, u kojem je tvrdio da je Guzenbauer izdao austrijske nacionalne interese unutar EU.
Sada i ovdje, to znači da je Fajman konačno prepoznao destruktivni i autodestruktivni potencijal službene njemačke politike i vratio se kući na medijski oporavak.
Dalje, ako su novinari u Beču još u utorak znali da će Austrija dan kasnije postaviti gornju granicu između trideset i četrdeset hiljada, teško je zamisliti da to nije znala kancelarkina služba u Berlinu.
Insistiranje na suprotnom je u taktičkoj funkciji psihološkog zastrašivanja Evrope, politike koju Vlada u Berlinu sprovodi već neko vrijeme: ako svi ne prihvate integraciju na njemački način, doći će do novog rata na Balkanu, dezintegracije Unije, propasti eura i društvenog prihvatanja kulture izdajništva.
–Njemačka vladajuća koalicija je u panici – piše komentator frankfurtskog dnevnika FAZ Jasper Altenbokum.
–Povjerenje u plan Angele Merkel je potrošeno. Gdje god se pogleda, nigdje tračka svjetla – ni na spoljnim EU granicama, ni u Turskoj, ni u raspodjeli kvota. Umjesto toga, Berlin je početkom godine uz zvuk fanfara poslao u svijet poruku o „jakoj Njemačkoj”. Iz Evrope nam sada, posebno poslije Kelna, stiže eho: ako ste jaki, onda radite sami! Kad se zna koliko je režim Šengena važan za Njemačku, onda se poslije svake njemačke „prijetnje” o raspadu Evrope postavlja sledeće pitanje – kome to prijeti Angela Merkel, sebi ili EU? Uprkos svemu, koalicija se i dalje vrti u krugu, sve paničnije, sve fatalnije, dok je njen cilj za redukciju izbjegličkih brojeva sve dalji.”
Odbijanje 27 članica Unije da prihvate „zajedničko evropsko rješenje” koje predlaže jedna članica, ma kako jaka, stvara i etički i legalistički neobičnu situaciju. Ko čini grijeh gordosti – dvadeset sedam ili jedan? Ko ruši Šengen – dvadeset sedam ili jedan?
Sigurno da situacija nije tako jednostavna, da je Grčka učinila više za suspenziju Šengena nego svi drugi zajedno, ali ona se samo suočila s jednim problemom čije je biblijske razmjere prepoznala, te ga vaninstitucionalno prebacila na „širu društvenu zajednicu”, rečeno terminom jugoslovenskog samoupravnog rječnika.
Neizvjesno je i koliko je zvanični Beč zaista spreman da stoji uz politiku usvojenu na sastanku sva tri državna nivoa (federacija, federalne jedinice, opštine) sredinom prošle nedjelje. Konzervativni ÖVP je ostvario svoj cilj i progurao „gornju granicu”, ali je Fajman već sa terminom „orijentaciona vrijednost” svoje socijaldemokrate savio do pucanja.
Slijep za legalističke, ekonomske, finansijske, društvene i kulturne posledice aktuelne situacije, pobunjenički blok unutar austrijskih socijaldemokrata već dugo odbija svaku interpretaciju migrantske krize osim one koja se kreće u okvirima ideološkog humanitarizma.
Tom bloku najteže pada subjektivni osjećaj razvoja unatrag, pa nije slučajno da mu kao najveći neprijatelj važi ministar spoljnih poslova Sebastijan Kurc, kome se spočitava da je čudo prirode – „mlad, nazadan, nemoderan”.
Naprotiv, objašnjavao je jedan komentar u austrijskim medijima uoči smjene godine, „ministar Kurc je vrlo moderan zato što su granice ponovo moderne”.
–Jedno pitanje visi u vazduhu: ako Njemačka više nema partnera u Evropi, hoće li sama ući u politički i finansijski pakt sa Turskom – pita se komentator FAZ-a.
Ako se čak i ignoriše etika rješenja gdje bi Evropa platila Turskoj da milionima bliskoistočnih izbjeglica administrativnom silom prepriječi dalje seobe, opet je sve otvoreno.
Koja visina te nemoralne ponude bi zadovoljila Ankaru? Koliko je Turska realno u stanju da pomogne bilo kome dok je u punom radnom vremenu angažovana u četiri paralelna rata – sa Kurdima, Asadom, Daešom i domaćom liberalnom opozicijom, i petom, ekonomskom, sa Rusijom?
Kada se podignu sve etičke zavjese koje priječe pogled na migrantsku krizu, u centru izroni jedna prozaična stvar – novac. Svaki ministar finansija dobro poznaje tu dilemu: kome uzeti da bi se nekome dalo?
Kratka ilustracija toga zašto je u Austriju prošle godine došlo devedeset hiljada, a u Slovačku niko dobrovoljno – zbog „minimalne garantovane sigurnosti” (Mindestsicherung).
Svaki Austrijanac lošeg materijalnog stanja, svaki stranac urednih rezidentnih papira, svaki priznati azilant ima pravo na tu finansijsku pomoć: 840 eura mjesečno za pojedinca, ako živi u zajednici onda 1.250, plus 150 eura za svako dijete, a od četvrtog se može pregovarati za sumu. Jedini uslov je da lična imovina (osim stana) ne prelazi 4.000 eura.
Lako je uvidjeti mudrost te formule za prevazilaženje siromaštva, ne samo ovdje, već na globalnom novou, ali do kada to Austrija može izdržati a da ne postane Sirija? Ili Njemačka, sa mamutskim budžetskim suficitom od 12 milijardi eura – koliki dio će otići na integraciju azilanata, dezintegraciju domaćeg stanovništva i finansiranje turskih ratova?
U šest mjeseci unutar kojih su odnosi Njemačke sa zemljama istočne i centralne Evrope postajali sve lošiji, Berlin je sebi sigurno postavljao pitanje kako je došlo do toga da Njemačka izgubi političku, ekonomsku i moralnu polugu u tom dijelu Unije.
Zašto se te zemlje naizgled više ne boje autoriteta njemačkog benevolentnog diva? Pogrešno, one se i te kako boje i finansijskih ucjena, i ekonomskih lomova, i raspada Unije, jedino što se dezintegracije svojih društava boje još više.
Mantra sve usamljenijeg Berlina ostaje nepromijenjena: čak i nekoliko miliona azilanata iz ratom uništenih zemalja Bliskog istoka, pod uslovom da se rasporede po poštenom EU ključu, neće dovesti do socijalne dezintegracije evropskih društava.
Možda – osim što već jesu, i osim što se više ne radi isključivo o ratovima na Bliskom istoku. Oni su postali samo manji dio široke socijalne revolucije globalnog neoliberalizma.
Sirotinja čitave planete je krenula u marš, nešto kao Oktobarska revolucija na islamski način. Ko još ima vremena da se u takvom odnosu snaga boji Njemačke?
(RTS)